Imao sam dosta čestitara, došla je cijela moja obitelj, svi smo se okupili u ovoj kući i bilo je veselo. Imao sam nekoliko torti sa 100 svjećica i vatrometom u sredini. Uspio sam ih sve ispuhat.

Jeste li mogli zamisliti da će te jednom biti najstariji seljanin ne samo u Pridvorju već i u Gornjoj Bandi?

Ne, nisam to nikad ni pomislio. Jako sam puno radio, nisam imao vremena misliti tako daleko u budućnost. Nije ni lako biti najstarii kad su sve moje sestre i brat umrli, kad su pomrli svi moji prijatelji, kad je sve drugačije nego prije.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Moje dijetinjstvo je bilo jako teško i tužno. Moja majka je umrla kad sam imao 3 godine. Moj se otac oženio drugi put tako da smo mojih 5 sestara, brat i ja dobili maćehu. Na nju se ne mogu požaliti, ali najgora rana koju sam u životu imao je smrt moje majke. Umrla je od poratne bolesti tzv.Španjolice od koje je umrlo jako puno ljudi. Još je nisam prežalio. To ne bih poželio nikome na svijetu. Osim gubitka majke bili smo suočeni sa velikim siromaštvom, bio je rat, sve je bilo srušeno, bilo je gladi, zime i jada.

Izgledate odlično za stogodišnjaka? Možete li nam dati recept?

U moje vrijeme ranije se išlo leći da bi se ujutro dizalo ranije i išlo u baštinu. Ujutro bi se popio čaj ili bijela kava  i išlo bi se radit. Oko 9 ura ujutro bi se u polju jela marenda (kuhana jaja, sir, panceta, mladi luk). U podne se je dolazilo doma na objed. Za večeru se gledalo ne jesti puno. Boravili smo na svježem zraku, bavili se poljoprivredom, fizički radili, zdravo se hranili i imali manje stresa nego danas. Žene su prale robu na ruke sa saplunom, nije bilo nikakvih uređaja ni pomagala kao danas, nije bilo ni struje,  a opet smo živjeli sretnije, meni se čini.

Kako je bilo živjeti bez struje?

Pola moga života živio sam bez struje. Po noći je gorjela uljanica, a kasnije petrolejka. Meso se sušilo da može trajati jer nije bilo frižidera. Stavljali smo meso u salamuru. Na komostrima se kuhalo u kačulu. To sad izgleda kao teško, ali nama ništa nije bilo teško jer nismo znali za bolje. Ljudi su bili radišni, puno se radilo i sve se stizalo.

Jeste li išli u školu?

Da, išao sam u školu i to u istu školu u Pridvorju u kojoj ste vi sad. Škola je imala drvene podove i bila je u jako lošem stanju. Neki prozori nisu imali ni stakla. Grijalo se zimi na drva. Škola je bila  neobavezna i mnogi koji su je upisali i krenuli sa mnom je nisu završili. Od moje generacije je  samo nas 6  dječaka krenulo u školu zajedno sa djevojčicama. Od nas 6 smao sam ja završio i dobio diplomu. Ovi ostali su polako odustajali i ostajali doma, išli u baštinu i vodili stoku na pašu. Roditelji nisu vodili prevelikog računa o školi. Bilo je važnije raditi oko kuće, na zemlji i ići na pašu. U školi se djecu kažnjavalo za svaki propust i bile su to najviše fizičke kazne. U selu su najvažniji bili pop, doktor i učitelj. Moj prvi učitelj je bio Ivo Burđelez, a kasnije mi je predavala njegova žena Frane Burđelez. Oni su bili učitelji u Pridvorju. U prvom razredu  smo koristili pločice s kredom, a u drugom razredu smo pisali u zadaću tj.bilježnicu i tako do kraja školovanja. Predmeti nisu bili ko sad. Od predmeta smo imali:  Nauku vjere, Čitanje, Pisanje, Nastavni jezik, Računstvo, Prirodopis i fiziku, Zemljopis i povijest, Gospodarstvo, Crtanje, Pjevanje i Gimnastiku te Muške ručne radnje gdje smo izrađivali predmete od gline.

Što je prije bilo u stranju koji je srušen tik do naše škole?

U moje doba su tu učitelji držali hranu za životinje jer su hranili konja, krave i svinje. Bio je to magazin za učitelje. Kasnije je mladost uredila stranj pa su se ti održavali plesovi nedjeljom.

Što ste sve u životu nakon škole radili?

Nakon škole sam išao u ratnu mornaricu u Meljine u Crnu Goru. Tamo sam bio 2 godine kao mornar u podmornici. U dvije godine imao sam samo 20 dana dopusta. U Kraljevini SHS bilo je smao 4 podmornice i na jednoj od njih sam bio i ja. Svaka podmornica imala je 40 članova posade. Moja se zvala „Smjeli“. Ispočetka mi je bilo neugodno, a kasnije mi je bilo obično. Ponekad je bilo jako opasno. Jednom je išla podmornica iz Dubrovnika za Boku i ispod Močića trebalo je zaroniti i ostati sat, dva na dnu radi nekog zadatka. Kad su trebali izroniti nisu mogli jer je bilo muljevito dno i podmornica je zaglibila. Teškom mukom nakon nekoliko sati uspjeli su izroniti. Podmornica je imala kisika za posadu za oko 14 sati i još dodatnih 4 sata koje bi se dobivalo pročišćavanjem. Nisam imao ponudu ostati u mornarici i na podmornici, ali da i jesam ne bih prihvatio. Draže mi je bilo kopat u Konavlima.  Nakon podmornice sam radio doma poljoprivedu. Sam sam izgradio svoju kuću, sve sam sam napravio, od zidanja do podova, stolarije i ostalog.  Oženio sam se od Arkulina i sa mojom pok.ženom dobio 3 sina i jednu kćer. Bila je mlađa od mene 12 godina i umrla je prije 8 godina. Sada imam 2 unuke, 2 unuka i 3 praunuka od 1, 2 i 3.g. Uvijek sam jako volio čitati tako da i dan danas čitam. Volio sam putovati, a kako sam imao 3 sestre u Americi tako sam u toj zemlji bio čak 8 puta. Sestre su otišle u Ameriku kad sam ja bio mali i tamo se udale, pa su me ostale željne i uvijek me pozivale i plaćale mi put da dođem k njima. Putovao sam brodom po 28 dana do New York-a. Usput smo se zaustavljali i ostajali po nekoliko dana u Veneciji, Španjolskoj, Francuskoj itd.

Jeste li jahali konja kao dijete?

Kao dijete imao sma kobilu i išao sam na pašu s njom. Za vrijeme vladavine AustroUgarske kad je bio rat tada su svima oduzeli sve konje i kobile za potrebe rata. Isto tako su istopili sve zvonike na crkvama i od njih  napravili topove. Nakon raspada AustroUgarske svako domaćinstvo dobilo je po jednu kobilu.

Jeste li ikad svirali lijericu?

Nisam nikad naučio svirati lijericu, ai sam malo učio svirati klavir u župnom uredu kojeg je crkvi sv.Srđa i Baka donirala neka dubrovačka gospođa. U to vrijeme velečasni je bio don.Niko Kusalić iz Čilipa.

Kako ste se u vrijeme vaše mladosti liječili?

U to vrijeme isto kao i danas bio je doktor na Grudi i u Cavtatu. Doktor na Grudi bio je dr.Wagner i bio je jako poznat i priznat doktor. Pošto se doktor tada morao plaćati, a to nije bio jeftino za ondašnje prilike, liječilo se prirodnim čajevima, mastima i travama.

Čime se sada bavite?

Ništa ne radim fizički jer ne mogu, ali sam sebi skuham čaj, vodim o sebi brigu u smislu osobne higijene i rado pratim vremensku prognozu. Time se bavim dugi niz godina i zapisujem vremenske podatke u Mjesečnom izvještaju kišomjerne postaje. Pratim izlaske i zalaske sunca i mogu reći da se time čak i profesionalno bavim iako sam samouk. Još uvijek rado čitam.

Zahvaljujemo dundu Božu na zanimljivom razgovoru i nadamo se opet susretu s njim. Želimo mu još puno ljepih trenutaka u životu sa svojom obitelji.