Mislim da moje svijetlo ne može obasjati grad Vukovar iako ga ja iz svega srca želim pokazati. Ljudima Vukovara Domovinski rat oduzeo je svjetlost, oduzeo je radost i smijeh. Poginulo je mnogo ljudi, mnoge su obitelji zavijene u crno. Te žrtve za nas i cijelu Hrvatsku žnače puno. Oni su se borili da obrane svoj dom i naše domove. Ja mislim da nije bilo dragovoljaca, heroja i grada Vukovara da bi cijela Hrvatska bila pokorena. Moj se tata borio u Domovinskom ratu sa svojim prijateljima i još velik broj ljudi bio je spreman dati svoj život za Hrvatsku.  Mnogi su i poginuli, a mnogi od njih ostali su invalidi. Ipak svi ti ljudi imaju neke loše posljedice rata i ako mi ne brinemo o njima bit će im još i gore. Vukovar je grad koji je najviše dao za Hrvatsku. Bio je bombardira i mučen danima, okruživala ga je napadačka vojska, a on se dao sve od sebe. Na kraju je pao ali opet je vraćen Hrvatskoj. Danas nitko više ne može vratiti osmijeh i sreću građanima Vukovara i svim obiteljima koje su izgubile svoje članove. Možemo se  samo sjetiti njihovih žrtava i čuvati uspomene na njih. Možemo ponovno izgovoriti imena svih koji su dali život za Hrvatsku i biti ponosni što su oni dio nas.

Vlaho Pržić, 7.a

Moji osjećaji i moja razmišljanja, kao ni ono što osjećaju tisuće drugih ljudi, neće vratiti osmijeh na lica obiteljima koje su nekoga izgubile, kojima je netko poginuo u Domovinskom ratu, u Vukovaru ili na nekom drugom mjestu.

Iako ne mogu sasvim suosjećati s takvim obiteljima ,jer u mojoj obitelji nitko nije poginuo, donekle mogu zamisliti kako im je. Grad Vukovar za mene ima posebnu značajku. Taj grad je proživio mnoge muke, pretrpio mnoge nesreće bombardiranja i raketiranja, on je od svih gradova Hrvatske preživio ono najgore.

Vukovar je mjesto puno žalosti i tuge, a ona nestaje tek osmijehom bezbrižnog djeteta koje se igra u vrtu. Tu bezbrižnu igru omogućili su oni koji su svoj život dali za taj grad. Mnogo je poginulih, mnogo je ljudi kojima je rat ostavio ogromne ožiljke, koji su mučeni, ponižavani na različite načine. Oni koji su proživjeli te strahote danas imaju noćne more i opet pate. Ne mogu ni zamisliti kolika je njihova  muka.

Moja mama je već nekoliko puta bila u Vukovaru i ispričala mi je sve što je vidjela. Iako sama to nisam doživjela suze su mi same potekle dok je mama govorila o tuzi Ovčare, memorijalnog groblja i sličnih uspomena zla.

Ja ću uvijek pamtiti priče o Vukovaru, nikada neću zaboraviti branitelje koji su dali svoje živote za grad Vukovar ili bilo koji drugi grad Hrvatske. Voljela bih da i drugi ljudi sačuvaju uspomenu na Domovinski rat u svome srcu i prenose je generacijama koje dolaze.

Anamarija Kličan, 7. a

Vukovar… Svaki put kada netko spomene ime grada heroja srce mi stane na tren. Sve priče koje su mi roditelji pričali, filmovi koje sam gledala,  prolete mi kroz misli. Toliko toga se dogodilo tamo da ljudi više nisu ni svjesni što su preživjeli. Zamislite samo kakav je osjećaj kad te netko tjera iz vlastitog doma kao da si životinja, ostavljaš sve svoje za sobom, sve što si stvarao cijeli život sada nestaje za tren. Nezamislivo, zar ne? Koliko je samo ljudi ostavilo svoje živote  za taj grad, sve što je čovječja ruka napravila, srušilo se. Danas priče više ne vrijede, oni koji su otišli vratiti se više neće. Ali sve što se dogodilo treba pričati od generacije do  generacije, neka se zna što se i kako, kada i gdje dogodilo. Meni je sve to skupa strašno, suze mi poteku kad se sjetim izbjeglog svijeta, poginulih ljudi, i svih ostalih koji su na bilo koji način osjetili tu bol. Vukovar ima posebno mjesto u mom srcu, uvijek će biti  jedan od najjačih boraca. Moje svjetlo za taj grad nikad neće prestati gorjeti.

Katarina Đuka, 8.a

Vukovar je hrvatski grad koji je najviše stradao u ratu. Poginulo je, ranjeno i nestalo mnogo ljudi. Za mnoge se ne zna ni sada gdje su. Uništene su kuće, zgrade i mnoge ustanove, što je najgore uništena su ljuska srca. Ljudi su ostali bez svog doma i grada. Roditelji su mi pričali da je tih dana bilo teško i u našem gradu. Ali, svi su ipak slušali radio i mislili na Vukovar. U punim skloništima vladala je mukla tišina, svi su htjeli čuti što je s Vukovarom.  Hoće li pasti simbol hrvatske obrane? Radio bi krčao i mučio se, s onim starim, jadnim baterijama, reći nam tužne i sve gore vijesti o gradu u patnji – Vukovaru. Kroz te priče i u meni se stvarala slika patnje svih tih ljudi u mom gradu, a pogotovo u Vukovaru. Gledala sam na televiziji one tužne slike izlaska posljednjih ljudi iz Vukovara, one tužne djevojčice velikih, tužnih očiju. Kad bih mogla vratit vrijeme, čini me se da bi samo jednim pogledom, a pogled je svjetlo čovjeka, mogla vratiti svjetlo u tužne oči onih jadnih ljudi.

Cvijeta Car, 8.a

Četrnaest je godina prošlo od završetka Domovinskog rata. Mnogi bi rekli vrijeme je izliječilo rane stare. Pogotovo Vukovarcima. Danas grad Vukovar izgleda lijep hrvatski grad, ali još se u zraku osjeća  žalost, tuga, bijes, ogorčenje… no ne čudimo se sentimentalnosti Vukovaraca jer mnogi njima dragi ljudi se smatraju nestali. Zamislite, ne znate gdje vam je truplo oca, sina, muža… grad je bio pao pod srpske ruke, a velik broj naših Heroja je poginuo braneći naš grad. Većina ljudi je zaboravila te ljude koji su svoj život gubila za današnji hrvatski Vukovar  te općenito Hrvatsku. To je žalosno. Nitko od nas ne misli na to, sada se svi bore za nešto skroz strano. Zamislimo se u tim svim danima jada, tuge, boli… Kako svaki dan gledamo nova mrtva tijela, čujemo plač, pucnjavu, kako kroz naše ulice u kojima se prije čulo smijeh i veselje prolazi neprijateljska vojska, i sve ječi od pogrdnih, i Hrvatima bolnih pjesama. Ne može to nitko  zamisliti, već se samo mogu prisjećati oni koji su to prošli. Ja sam danas ponosna na Vukovar i pale Heroje, stoga MOJE SVJETLO GORI ZA VUKOVAR!

Nikolina Trković. 8.a

Vukovar je zadnji grad na istoku Hrvatske. Njega dijeli Dunav sa Srbijom. Za vrijeme rata su se u Vukovaru dogodile velike bitke između Hrvata i Srba.  Mnogo je ljudi ubijeno. Ljudi su mučeni i ubijani, a glad je vladala cijelim gradom. Srbima i drugim neprijateljima nitko nije bio svetinja, ni djeca, ni starci, ni nitko. I ostali su gradovi Hrvatske bili ratovali, gladovali i ostalo što baš nije lijepo ni za čuti, ali je u Vukovaru bilo najgore. Voljela bi da se to nije dogodilo ni u Vukovaru i u ostalim gradovima Hrvatske i drugim gradovima  Hrvatske u kojim je bio rat. Mi smo Kršćani i trebamo oprostiti, ali ne smijemo nikako zaboraviti.

Patricija Laštro, 5.a

Vukovar je simbol snage, otpora, ljubavi, svjetla kojega su pokušali ugasiti zauvijek. Ali u tome nisu uspjeli, jer je od njihovih topova, granata i svega onoga što razara i ruši jača ljubav i snagu mog naroda za slobodan dom. Toliko je palo života za taj grad, staraca, nedužne djece i vojnika, srušilo se gotovo sve što je stajalo uspravno, ali nisu ubili onu nadu i moć čovjeka da održi volju za spas i bolje sutra. Sloboda koju imamo treba se cijeniti  i  voljeti da svi koji su za nju dali život, za nas, da nama sad bude dobro, nisu uzalud stradali. Oprostiti se treba, ali zaboraviti nikada i da Vukovar bude i ostane svijetlo koje se nikada ne gasi.

Perica Lazarević, 5.a

«Oh, ta tužna jesen"- često zna reći kada priča o tim danima. Mama i tata pričali su mi o herojskoj obrani Vukovara i herojima toga grada. Čitava Hrvatska bila je tada Vukovar. Vukovar, to je simbol svete borbe za domovinu. To su tisuće poginulih i ranjenih, to je ponos i slava jednoga naroda. Vukovar nam je omogućio da se rodimo u Hrvatskoj, da tu rastemo i zauvijek ostanemo.

Ivo Bronzan, 5.a

Ja se ne sjećam kad je bio rat jer se nisam bila rodila. Samo po pričama naših roditelja znam da je Vukovar bio najviše uništen.  Vukovar je bio grad heroj jer se u sveopćem okruženju neprijateljske vojske borio za opstanak. Danima su ljudi bili u nemoralnim, neljudskim uvjetima živjeli u strahu, spašavali ranjene, brinuli o starcima i djeci, strahovali za vlastiti život. Mnogo je ljudi odvedeno u nepoznato da bi bili mučeni, izgladnjivani, maltretirani i na kraju ubijeni.

Kao što moji roditelji pamte Domovinski rat koji je bio i na našim prostorima tako ću i ja pamtiti strašne priče o Vukovaru. Svake godine na godišnjicu pada Vukovara pale se svijeće na prozorima.Tako i moja mama svake godine zapali svijeću, a meni pomalo priča o tom nekom vremenu koje je za mene prošlost.

Želim da se takvo vrijeme nikada ne ponovi, a svjetlost svijeća da nas vodi u neku ljepšu budućnost sa dubokim poštovanjem prema stradalima u ratu u cijeloj našoj domovini.

Elena Bušković, 5a

Mislim da moje svijetlo ne može obasjati grad Vukovar iako ga ja iz svega srca želim pokazati. Ljudima Vukovara Domovinski rat oduzeo je svjetlost, oduzeo je radost i smijeh. Poginulo je mnogo ljudi, mnoge su obitelji zavijene u crno. Te žrtve za nas i cijelu Hrvatsku žnače puno. Oni su se borili da obrane svoj dom i naše domove. Ja mislim da nije bilo dragovoljaca, heroja i grada Vukovara da bi cijela Hrvatska bila pokorena. Moj se tata borio u Domovinskom ratu sa svojim prijateljima i još velik broj ljudi bio je spreman dati svoj život za Hrvatsku.  Mnogi su i poginuli, a mnogi od njih ostali su invalidi. Ipak svi ti ljudi imaju neke loše posljedice rata i ako mi ne brinemo o njima bit će im još i gore. Vukovar je grad koji je najviše dao za Hrvatsku. Bio je bombardira i mučen danima, okruživala ga je napadačka vojska, a on se dao sve od sebe. Na kraju je pao ali opet je vraćen Hrvatskoj. Danas nitko više ne može vratiti osmijeh i sreću građanima Vukovara i svim obiteljima koje su izgubile svoje članove. Možemo se  samo sjetiti njihovih žrtava i čuvati uspomene na njih. Možemo ponovno izgovoriti imena svih koji su dali život za Hrvatsku i biti ponosni što su oni dio nas.

Vlaho Pržić, 7.a

Moji osjećaji i moja razmišljanja, kao ni ono što osjećaju tisuće drugih ljudi, neće vratiti osmijeh na lica obiteljima koje su nekoga izgubile, kojima je netko poginuo u Domovinskom ratu, u Vukovaru ili na nekom drugom mjestu.

Iako ne mogu sasvim suosjećati s takvim obiteljima ,jer u mojoj obitelji nitko nije poginuo, donekle mogu zamisliti kako im je. Grad Vukovar za mene ima posebnu značajku. Taj grad je proživio mnoge muke, pretrpio mnoge nesreće bombardiranja i raketiranja, on je od svih gradova Hrvatske preživio ono najgore.

Vukovar je mjesto puno žalosti i tuge, a ona nestaje tek osmijehom bezbrižnog djeteta koje se igra u vrtu. Tu bezbrižnu igru omogućili su oni koji su svoj život dali za taj grad. Mnogo je poginulih, mnogo je ljudi kojima je rat ostavio ogromne ožiljke, koji su mučeni, ponižavani na različite načine. Oni koji su proživjeli te strahote danas imaju noćne more i opet pate. Ne mogu ni zamisliti kolika je njihova  muka.

Moja mama je već nekoliko puta bila u Vukovaru i ispričala mi je sve što je vidjela. Iako sama to nisam doživjela suze su mi same potekle dok je mama govorila o tuzi Ovčare, memorijalnog groblja i sličnih uspomena zla.

Ja ću uvijek pamtiti priče o Vukovaru, nikada neću zaboraviti branitelje koji su dali svoje živote za grad Vukovar ili bilo koji drugi grad Hrvatske. Voljela bih da i drugi ljudi sačuvaju uspomenu na Domovinski rat u svome srcu i prenose je generacijama koje dolaze.

Anamarija Kličan, 7. a

Vukovar… Svaki put kada netko spomene ime grada heroja srce mi stane na tren. Sve priče koje su mi roditelji pričali, filmovi koje sam gledala,  prolete mi kroz misli. Toliko toga se dogodilo tamo da ljudi više nisu ni svjesni što su preživjeli. Zamislite samo kakav je osjećaj kad te netko tjera iz vlastitog doma kao da si životinja, ostavljaš sve svoje za sobom, sve što si stvarao cijeli život sada nestaje za tren. Nezamislivo, zar ne? Koliko je samo ljudi ostavilo svoje živote  za taj grad, sve što je čovječja ruka napravila, srušilo se. Danas priče više ne vrijede, oni koji su otišli vratiti se više neće. Ali sve što se dogodilo treba pričati od generacije do  generacije, neka se zna što se i kako, kada i gdje dogodilo. Meni je sve to skupa strašno, suze mi poteku kad se sjetim izbjeglog svijeta, poginulih ljudi, i svih ostalih koji su na bilo koji način osjetili tu bol. Vukovar ima posebno mjesto u mom srcu, uvijek će biti  jedan od najjačih boraca. Moje svjetlo za taj grad nikad neće prestati gorjeti.

Katarina Đuka, 8.a

Vukovar je hrvatski grad koji je najviše stradao u ratu. Poginulo je, ranjeno i nestalo mnogo ljudi. Za mnoge se ne zna ni sada gdje su. Uništene su kuće, zgrade i mnoge ustanove, što je najgore uništena su ljuska srca. Ljudi su ostali bez svog doma i grada. Roditelji su mi pričali da je tih dana bilo teško i u našem gradu. Ali, svi su ipak slušali radio i mislili na Vukovar. U punim skloništima vladala je mukla tišina, svi su htjeli čuti što je s Vukovarom.  Hoće li pasti simbol hrvatske obrane? Radio bi krčao i mučio se, s onim starim, jadnim baterijama, reći nam tužne i sve gore vijesti o gradu u patnji – Vukovaru. Kroz te priče i u meni se stvarala slika patnje svih tih ljudi u mom gradu, a pogotovo u Vukovaru. Gledala sam na televiziji one tužne slike izlaska posljednjih ljudi iz Vukovara, one tužne djevojčice velikih, tužnih očiju. Kad bih mogla vratit vrijeme, čini me se da bi samo jednim pogledom, a pogled je svjetlo čovjeka, mogla vratiti svjetlo u tužne oči onih jadnih ljudi.

Cvijeta Car, 8.a

Četrnaest je godina prošlo od završetka Domovinskog rata. Mnogi bi rekli vrijeme je izliječilo rane stare. Pogotovo Vukovarcima. Danas grad Vukovar izgleda lijep hrvatski grad, ali još se u zraku osjeća  žalost, tuga, bijes, ogorčenje… no ne čudimo se sentimentalnosti Vukovaraca jer mnogi njima dragi ljudi se smatraju nestali. Zamislite, ne znate gdje vam je truplo oca, sina, muža… grad je bio pao pod srpske ruke, a velik broj naših Heroja je poginuo braneći naš grad. Većina ljudi je zaboravila te ljude koji su svoj život gubila za današnji hrvatski Vukovar  te općenito Hrvatsku. To je žalosno. Nitko od nas ne misli na to, sada se svi bore za nešto skroz strano. Zamislimo se u tim svim danima jada, tuge, boli… Kako svaki dan gledamo nova mrtva tijela, čujemo plač, pucnjavu, kako kroz naše ulice u kojima se prije čulo smijeh i veselje prolazi neprijateljska vojska, i sve ječi od pogrdnih, i Hrvatima bolnih pjesama. Ne može to nitko  zamisliti, već se samo mogu prisjećati oni koji su to prošli. Ja sam danas ponosna na Vukovar i pale Heroje, stoga MOJE SVJETLO GORI ZA VUKOVAR!

Nikolina Trković. 8.a

Vukovar je zadnji grad na istoku Hrvatske. Njega dijeli Dunav sa Srbijom. Za vrijeme rata su se u Vukovaru dogodile velike bitke između Hrvata i Srba.  Mnogo je ljudi ubijeno. Ljudi su mučeni i ubijani, a glad je vladala cijelim gradom. Srbima i drugim neprijateljima nitko nije bio svetinja, ni djeca, ni starci, ni nitko. I ostali su gradovi Hrvatske bili ratovali, gladovali i ostalo što baš nije lijepo ni za čuti, ali je u Vukovaru bilo najgore. Voljela bi da se to nije dogodilo ni u Vukovaru i u ostalim gradovima Hrvatske i drugim gradovima  Hrvatske u kojim je bio rat. Mi smo Kršćani i trebamo oprostiti, ali ne smijemo nikako zaboraviti.

Patricija Laštro, 5.a

Vukovar je simbol snage, otpora, ljubavi, svjetla kojega su pokušali ugasiti zauvijek. Ali u tome nisu uspjeli, jer je od njihovih topova, granata i svega onoga što razara i ruši jača ljubav i snagu mog naroda za slobodan dom. Toliko je palo života za taj grad, staraca, nedužne djece i vojnika, srušilo se gotovo sve što je stajalo uspravno, ali nisu ubili onu nadu i moć čovjeka da održi volju za spas i bolje sutra. Sloboda koju imamo treba se cijeniti  i  voljeti da svi koji su za nju dali život, za nas, da nama sad bude dobro, nisu uzalud stradali. Oprostiti se treba, ali zaboraviti nikada i da Vukovar bude i ostane svijetlo koje se nikada ne gasi.

Perica Lazarević, 5.a

«Oh, ta tužna jesen"- često zna reći kada priča o tim danima. Mama i tata pričali su mi o herojskoj obrani Vukovara i herojima toga grada. Čitava Hrvatska bila je tada Vukovar. Vukovar, to je simbol svete borbe za domovinu. To su tisuće poginulih i ranjenih, to je ponos i slava jednoga naroda. Vukovar nam je omogućio da se rodimo u Hrvatskoj, da tu rastemo i zauvijek ostanemo.

Ivo Bronzan, 5.a

Ja se ne sjećam kad je bio rat jer se nisam bila rodila. Samo po pričama naših roditelja znam da je Vukovar bio najviše uništen.  Vukovar je bio grad heroj jer se u sveopćem okruženju neprijateljske vojske borio za opstanak. Danima su ljudi bili u nemoralnim, neljudskim uvjetima živjeli u strahu, spašavali ranjene, brinuli o starcima i djeci, strahovali za vlastiti život. Mnogo je ljudi odvedeno u nepoznato da bi bili mučeni, izgladnjivani, maltretirani i na kraju ubijeni.

Kao što moji roditelji pamte Domovinski rat koji je bio i na našim prostorima tako ću i ja pamtiti strašne priče o Vukovaru. Svake godine na godišnjicu pada Vukovara pale se svijeće na prozorima.Tako i moja mama svake godine zapali svijeću, a meni pomalo priča o tom nekom vremenu koje je za mene prošlost.

Želim da se takvo vrijeme nikada ne ponovi, a svjetlost svijeća da nas vodi u neku ljepšu budućnost sa dubokim poštovanjem prema stradalima u ratu u cijeloj našoj domovini.

Elena Bušković, 5a